Ljudi ratovali za teritorij, dobili teritorij bez ljudi

11011805_833003440102324_40284204819387473_o

Kada su se narodi BiH pripremali za rat početkom devedesetih, bilo oružjem, voljom, novcem ili religijom, jednog su resursa imali u izobilju – ljudi. Gradovi i sela su bili puni mladih ljudi spremnih na obranu svog nacionalnog dostojanstva. Kada ih se mobiliziralo za rat, nacionalni zanos se lako podizao upozorenjima od „brojnosti i snage“ onih drugih. Statistika je takva da omogućuje sve vrste manipulacija… Upravo je zbog straha brojnosti, najzastupljeniji ratni zločin bilo – protjerivanje. Nisu pobijeni svi, nisu silovani svi, pa nisu čak ni opljačkani svi. Ali svi koji su mogli biti protjerani – protjerani su. Kako bi se brojnost dovela u sklad sa nacionalnim politikama.

Rezultate tih progona vidjet ćemo uskoro, kada se smiluju objaviti rezultate popisa stanovništvo. Ne treba imati iluzije: 90% općina u BiH imat će ubjedljivu većinu jedne etničke skupine. Od famozne tigrove kože ostala je koža tapira – crno bijelo krzno, s tek dvije tri fleke na pogrešnoj strani.
„Tapirova“ koža razlikuje se od „tigrove“ ne samo po rasporedu boja, nego i po demografskoj potenciji. Naime, zemlja je ispražnjena od stanovništva! Kako bi danas zvučali predratni ratohuškački argumenti: „Uzet će nam zemlju“, „Svi će se naseliti ovdje“, „Bit ćemo manjina“ i slični!? Pa, iako ih se još može čuti, posve su besmisleni.

Podaci Merhunise Zukić (poznajući kapacitete njenog udruženja, podaci su neprecizni ali pouzdani) govore o skoro 70.000 uglavnom mladih, bez obzira na naciju, koji su napustili BiH posljednje dvije-tri godine. Svjedoci smo iz svog susjedstva da ljudi stalno idu. Hrvati, kojih je najmanje, najbolnije osjete svaki odlazak. Ali odlasci su masovni u svim dijelovima BiH. Navala srednjoškolaca u medicinske škole samo je dobar pokazatelj dugoročne namjere mladih ljudi da odu. Još masovniji upisi u škole njemačkog jezika pokazuju namjere i onih starije generacije da odsele. Ipak, masovnost odlaska radno sposobnog stanovništva iz BiH najbolje se osjeti na tržištu roba i usluga. Gotovo da nema privredne sfere u kojoj nije došlo do pada prometa od minimalno 10%. Na kraju, tko ne vjeruje, nek pogleda proračunske prihode.

Privredna aktivnost zemlje je dramatično pala posljednje dvije godine. Nema boljeg preduvjeta za mir: Nit ima vojno sposobnih ljudi, nit postoje ekonomski preduvjeti za rat. Predratni argumenti tako otpadaju jedan za drugim: Nema se tko naseliti na „tuđe“ područje! Više ni jedna etnička skupina nema demografski kapacitet da „preotme“ neko područje. Popis je pokazao da samo u Zenici nedostaje 40.000 prijeratnih stanovnika. U četiri sarajevske gradske općine minus u odnosu na 1991. se penje na 60.000! O provinciji da ne govorimo.

Rat dakle možemo isključiti kao moguć. Jasno, moguće ga je uvesti, ali i to netko treba platiti. Još koji mjesec i umirovljenici će početi umirati od gladi, jer punjenje prihoda mirovinskog fonda su sve tanja, a i proračun neće dugo izdržati da krpa manjak za mirovine. Iz kojeg bi se fonda mogla izvesti ijedna priprema za rat!? Svako malo procure vijesti o bijednom stanju spremnosti Oružanih snaga. Kantonalne policije na crpkama toče po 10 KM goriva, a udaljenija područja općina više uopće ne obilaze. Količina lijekova u domovima zdravlja je ograničena, pa svakog ponedjeljka ispred domova zdravlja vlada jagma: tko ne dobije lijek mora ga kupiti. Idemo dalje. Obrazovni sistem je na izdisaju po dvije linije: nema para za plaće i nema djece koju bi se obrazovalo. Svake godine upisuje se manje učenika. Ako je manjak učenika izražen u glavnom (i najvećem) gradu, kako je drugdje… Zbog ovakvog stanja u sektorima, iluzija je očekivati bilo kakve infrastrukturne investicije. Čini se i da smo sa ozbiljnijim investicijama u cestogradnji završili.

Unatoč svemu ovom, javna administracija raste.

Kao društvo, ne samo da smo potpuno nesposobni za neki sukob, nego smo nesposobni i za pomoć našim najugroženijim skupinama: umirovljenicima, bolesnicima i djeci. Pored prazne zemlje, smiješno je pričati o nekakvim nacionalnim tenzijama oko teritorije. Prođite Bosnom i Hercegovinom pa ćete vidjeti da ima mjesta za sve. Zbog toga je i promašen strah od getoizacije, palestinizacije i slično… teritorije ima i previše. Zemlja je prazna, a dijelovi koji nisu prazni – prazne se. Ostaju umirovljenici koje više neće imati tko uzdržavati.

Zbog toga je žalosno da se najveće političke borbe i dalje vode oko teritorije. Jer teritorija je u pozadini svih naših političkih sukoba. Pitanje političkog uređenja BiH samo je mirnodopska borba za ratne ciljeve, hoće li RS odcijepiti (teritorij), hoće li BiH biti građanska – unitarna (teritorija) ili će Hrvati imati svoj „komad“(teritorije)!? A teritorija prazna. Ok, teritorij ima vrijednost i kad je prazan. Ali je ekonomski nelogično voditi sukob oko nečega čega ima u izobilju. Pa bar danas, ako žele, tri-četiri jača bošnjačka biznismena mogu kupiti cijelu općinu Kalinovik i na taj način proširiti svoj „teritorij“ . Zašto to ne učine? Zato što nema ljudi koji bi tamo živjeli i zato što je u Kalinoviku država propala mnogo prije nego što propada u glavnom gradu.

Kada smo se početkom 90tih pripremali za rat, pripremali smo se proširenje/zadržavanje teritorija. Nije to bio ideološki ni klasni rat. Najobičniji rat za teritorij: Što će biti čije. Pri tom smo izgubili ono najvrjednije što teritorij ima – ljude. I još ih gubimo. One najmlađe, najpotentnije, najagilnije, najsposobnije. Idu u Njemačku. Na granici zaduže njemačkog 90-godišnjaka i čuvaju ga za dnevnicu. Istog onog Nijemca protiv kojeg se borio njegov djed da mu slučajno ne okupira njegov teritorij.

Danas, eto, imamo teritorije u izobilju. Tko ne vjeruje nek obiđe državu. Pa ako mu je negdje fino i široko neka se tu naseli. Samo treba imati na umu, da neće imati sigurnost, prometnicu, zdravstvo, školstvo ni mirovinu. Gdje god da se naseli.

Advertisements

Za vojnike NDH godišnje plaćamo 350 milijuna kuna

usta_e_608022S1

Više od 13 tisuća pripadnika ustaških jedinica, Poglavnikova tjelesnog zdruga, domobrana i oružnika te članova obitelji, koji nakon njihove smrti imaju pravo na mirovinu, trenutačno je u evidenciji Zavoda za mirovinsko osiguranje

Molim Hrvatski državni arhiv da mi izda dokumentaciju da sam od 1941. do 1945. služio u Poglavnikovu tjelesnom zdrugu, ili u domobranima, ili ustašama, ili kao oružnik. Molim gornji naslov da mi izda potvrdu da sam u nekoj od tih formacija stekao taj i taj čin, dobio to odlikovanje i da mi dade kratak opis kretanja u oružanim snagama NDH.

Obrazac u koji se mogu upisati navedeni podaci može se pronaći na službenim stranicama Hrvatskog državnog arhiva klikom na rubriku “arhivska građa – upute za korištenje”. Ta javna kulturna ustanova čuva, uz ostalo, i dio vojnog arhiva NDH i to je poznato. Ono što je manje poznato jest da se na njihovim stranicama nalazi taj neobični obrazac.

‘Domovinska vojska’

Ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva Vlatka Lemić odgovorila nam je da Hrvatski državni arhiv, točnije Odsjek za vojno gradivo toga arhiva, izdaje spomenute potvrde od 1993.

Do kraja 2012. zahtjev za izdavanje potvrde o sudjelovanju u oružanim snagama NDH podnijelo je 1683 građana iz Hrvatske i BiH. Najveći broj zahtjeva podnesen je 1994. (382), 1995. (168) i 1996. (220). S godinama je broj zahtjeva za potvrde o sudjelovanju u oružanim snagama NDH splašnjavao, a prošle ih je godine podneseno devet.

Zahtjeve za izdavanje kopija dokumenata o sudjelovanju u oružanim snagama NDH, tvrdi ravnateljica Vlatka Lemić, građani podnose zbog stjecanja određenih prava. Najveći dio njih je zahtjev podnijelo radi ostvarenja prava na mirovinu.

Valja podsjetiti da je Sabor 1993. donio izmjene i dopune Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju kojima je pripadnicima oružanih snaga NDH, nazvanih u tom zakonu “domovinska vojska”, omogućeno da im se svaka godina provedena u oružanim formacijama NDH računa kao dvije godine radnog staža, a jednak kriterij primijenjen je na godine koje su pripadnici tih snaga nakon 16. svibnja 1945. proveli u ratnom zarobljeništvu. Zakonske izmjene nose potpis tadašnjega predsjednika Zastupničkoga doma Sabora, Stjepana Mesića.

Vjerodostojan papir

Ravnateljica Vlatka Lemić tvrdi da je čak oko 70 posto građana od 1683 koji su u zadnjih 20 godina zatražili potvrdu o sudjelovanju u oružanim snagama NDH-a od Hrvatskog državnog arhiva dobilo negativan odgovor ili, preciznije, odgovor da HDA nema informacija jesu li ili nisu bili pripadnici tih oružanih snaga jer se većina vojne građe NDH čuva u Beogradu, u Vojnom arhivu srbijanskog Ministarstva obrane. Zato su velik dio podnositelja upućivali da potvrdu o sudjelovanju u oružanim snagama NDH potraže u Vojnom arhivu Srbije.

U Hrvatskom državnom arhivu tvrde da podnesene zahtjeve nisu kategorizirali po vrsti oružanih formacija pa ne mogu reći koliko ih je traženo i izdano za sudjelovanje u Pavelićevu tjelesnom zdrugu, koliko za domobrane, koliko za ustaše, a koliko za oružnike.

Na pitanje može li se potvrda Hrvatskog državnog arhiva o sudjelovanju u oružanim jedinicama NDH tretirati kao vjerodostojan dokument na temelju kojeg se stječe neko pravo, Vlatka Lemić je odgovorila: “Mi potvrđujemo tek to da se dokument o nečijem sudjelovanju u oružanim snagama NDH čuva kod nas, a potvrdu je li taj dokument vjerodostojan ili nije može dati samo tijelo koje je taj dokument proizvelo”.

Kako tijela NDH koja su izdavala dokumente o sudjelovanju u njezinim oružanim snagama više ne postoje, zanimalo nas je kako Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, koji od 1993. izdaje rješenja i isplaćuje mirovine pripadnicima oružanih snaga NDH, provjerava vjerodostojnost dokumenata na temelju kojih toj kategoriji odobrava povlaštene mirovine.

Vojni arhiv Srbije

U Zavodu za mirovinsko osiguranje rekli su nam da su za izdavanje uvjerenja o pripadnosti oružanim snagama NDH nadležne dvije veteranske udruge, dakle udruge građana: Društvo ratnih veterana Hrvatski domobran i Društvo bivših vojnika regularne hrvatske vojske. Tim udrugama građani su morali predočiti potvrdu Hrvatskog državnog arhiva, ili neki drugi, po mogućnosti izvorni, dokument da su bili pripadnici snaga NDH. Oni koji nisu imali nikakav pismeni dokument o pripadnosti tim snagama morali su navedenim udrugama priložiti svoju fotografiju iz oružanih snaga NDH ili potvrdu nadležnog Ureda za obranu RH te ovjerene izjave dvaju svjedoka.

Potvrde koje su izdavale dvije spomenute veteranske udruge, uvjeravaju nas u Zavodu za mirovinsko osiguranje, same po sebi nisu bile dovoljan dokaz za ostvarenje povlaštene mirovine. Posebno tijelo Mirovinskoga zavoda provodilo je dokazni postupak, a tek nakon izvođenja dokaza Zavod je, tvrde, donosio rješenje o mirovini.

Prema podacima Zavoda za mirovinsko osiguranje, pripadnika ustaških jedinica, pripadnika Poglavnikova tjelesnog zdruga, domobrana i oružnika, ili članova njihovih obitelji koji nakon njihove smrti nasljeđuju mirovinu, danas je 13.011., a do kraja ove godine za njihove mirovine ukupno će se izdvojiti 348,000.000 kuna.

Posebno nas je zanimalo koliko je potvrda o sudjelovanju u oružanim snagama NDH izdao Vojni arhiv srbijanskog Ministarstva obrane. Dobili smo samo šturi odgovor da nisu nadležni za izdavanje te vrste potvrda.

Malo smo istražili zašto Hrvatska uopće isplaćuje ustaške mirovine i o kojim se tu iznosima ustvari radi

Prema podacima iz 2013. za vojnike NDH godišnje izdvajamo 348 mil. kn
Prema podacima iz 2013. za vojnike NDH godišnje izdvajamo 348 mil. kn

Centar Simon Wiesenthal zatražio je u pismu od hrvatskih vlasti da ukine mirovine ustaškim ratnim zločincima koje su im dane neposredno nakon osamostaljenja Hrvatske.

Pismo potpisuje direktor centra Efraim Zuroff, direktor centra koji se bavi traganjem za preživjelim nacistima i njihovim suradnicima. Mnogi su se, s pravom, zgražali rehabilitacijom četnika Draže Mihajlovića u Srbiji.

Donosimo vam pregled činjenica u mirovina oružanim formacijama NDH koje isplaćuje Republika Hrvatska.

Kako do ustaške mirovine?

Hrvatski državni arhiv mora izdati dokumentaciju kojoj potvrđuje da je tražitelj mirovine služio u ustaškoj vojsci ili domobranima od 1941. do 1945. Nakon popunjenog obrasca o služenju u ustaškoj vojsci, eventualnim odlikovanjima i kratkom opisom kretanja u oružanim snagama NDH, čovjek može dobiti mirovinu. Uvjerenje o pripadnosti ustašama izdaju dvije veteranske udruge – Društvo ratnih veterana hrvatski domobran i Društvo bivših vojnika regularne hrvatske vojske. Oni koji nemaju nikakav pismeni dokument o pripadnosti toj vojsci, mogu priložiti fotografiju kojoj dokazuju pripadnost ustašama ili ovjerene izjave dvaju svjedoka.

Po ustašku mirovinu u Srbiju

Većina vojne građe iz doba NDH čuva se u Vojnom arhivu srbijanskog Ministarstva obrane. Tako da mnogi koji žele do ustaške mirovine moraju podnijeti zahtjevi i potražiti dokaze i potvrdu o svom sudjelovanju u oružanim snagama NDH upravo u Beogradu.

Od kada se izdaju ustaške mirovine?

Mirovine za služenje u vojsci NDH izdaju se od 1993. od kada je moguće dobiti spomenute potvrde u Hrvatskom državnog arhivu. Najveći broj zahtjeva podnesen je odmah nakon što je to omogućeno.

Tko je tako nešto uopće omogućio?

Hrvatski sabor. Izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju pripadnici ustaške vojske, u tom su zakonu nazvani “domovinska vojska 17. 4. 1941. – 15. 5. 1945.”

Kako se računa mirovina ustaške vojske?

Prema ovom Zakonu svaka godina provedena u oružanim formacijama NDH računa se kao dvije godine radnog staža. Isto se računaju i godine koje su ustaše provele u ratnom zarobljeništvu nakon 1945. godine.

Koliko ljudi prima mirovinu?

Više od 13 tisuća pripadnika ustaških jedinica, poglavnikova tjelesnog zdruga, domobrana i oružnika, te njihovih članova obitelji prima mirovine “domovinske vojske”.

Koliko iznose ustaške mirovine?

Prema pisanju Jutarnjeg lista iz 2013. godine za vojnike NDH godišnje izdvajamo 348 milijuna kuna.

Čini se da Židovi nisu oduševljeni hrvatskim mirovinama za ustaše

Efraim Zuroff traži od Milanovića da ukine mirovine ustaškim ratnim zločincima
Efraim Zuroff traži od Milanovića da ukine mirovine ustaškim ratnim zločincima

Centar Simon Wiesenthal zatražio je u pismu od hrvatskih vlasti da ukine mirovine ustaškim ratnim zločincima koje su im dane neposredno nakon osamostaljenja Hrvatske.

Pismo premijeru Milanoviću

U pismu koje potpisuje izraelski povjesničar Efraim Zuroff, inače direktor centra koji se bavi traganjem za preživjelim nacistima i njihovim suradnicima, navodi se da su zakonom usvojenim u jesen 1993. godine nagrađeni članovi pokreta koji je počinio brojne zločine nad stanovništvom.

“Imajući u vidu grozne zločine koje su počinile Ustaše za vrijeme NDH vjerujemo da je takva politika pogrešna i protivna principima Republike Hrvatske i teška uvreda ustaškim žrtvama, njihovim obiteljima i svim Hrvatima sa smislom za moral i integritet”, stoji u Zuroffovom pismu hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću.

Iz Centra Simon Wiesenthal traže poduzimanje hitnih mjera kako bi promijenili ovakvu politiku što je prije moguće i poštedjeli Hrvatsku sramote nagrađivanja onih koji su bili među najgorim i najokrutnijim počiniteljima zločina u Drugom svjetskom ratu.

pismp

Kako nisam proveo cijeli rat u Sarajevu

O uzrocima i posljedicama svakodnevne medijske prezentacije “rata u opkoljenom Sarajevu“ piše mr.sc. Tvrtko Milović

Tog petog aprila 1992. sam imao devet (i pol) godina. Baka Ankica, još je živa, pokrenuta  „situacijom“ u zemlji, i osjetnom napetošću u gradu Sarajevu, povela me na  „mirne demonstracije Sarajlija protiv rata“.

Piše: mr. sc. Tvrtko Milović, Facebook blog

Sunčan dan. Kolona od nekoliko tisuća prosvjednika se kretala glavnom gradskom prometnicom. Činilo mi se tada, a i sada, da su se građani okupili spontano, i da nisu bili sasvim sigurni što žele postići. Tenzija, koje se i danas jako dobro sjećam dok sam hodao od Otoke do zgrade Parlamenta, bila je posljedica sve izvjesnijeg rata.

Ona strana

Negdje na Dolac Malti čuli su se prvi povici da se prijeđe most i krene „na onu stranu“. To mi je bilo čudno, jer sam još prije neki dan bio na „toj strani“ i ništa neobično nije bilo. Ipak, da je došlo do značajne promjene u tih nekoliko dana postalo je jasno kod zgrade Socijalnog. Kasnije sam vidio na televiziji da se na „onu stranu nije moglo“. Bio milicioner s kalašnjikovom.

Kako bilo, povorka „mira“ napredovala je prema zgradi Parlamenta sa nejasnim zahtjevima. Bilo je tu svega. Mnogo se spominjao Tito.  „Tito ovo ne bi dozvolio, Tito bi to drugačije, Tito Tito bla bla bla“… Već i kao djetetu priča mi je bila glupa. Da sam znao da ću je slušati i dan-danas vjerojatno bih pobjegao na „onu stranu“… Doduše, i tamo bih je slušao.

Nekako smo stigli do zgrade Parlamenta. S obzirom da je baka više puta rekla da smo se „zaputili pred zgradu Parlamenta“, i kako se samo o tom pričalo u povorci, očekivao sam pred Parlamentom nešto veliko. Kad tamo ništa. Mislio sam da smo na snimanju Nadrealista, i da će nam se s prozora obratiti Nele. Ali na prozoru nigdje nikoga. U masi se ponovo čulo sporadično, i sve glasnije, ohrabrivanje „hajmo prijeći tamo, je..at im majku“.

To je trajalo možda pola sata, dok se masa u jednom trenutku zaista nije zaputila prema Vrbanja mostu i Kovačićima.  Ja sam s bakom krenuo tamo, ali u jednom trenutku dok sam bio na mjestu gdje se zgrada Parlamenta dodiruje s cestom, začula se pucnjava. Čuo se kalašnjikov i meci koji zvekeću po asfaltu. Raja se povaljala po podu, masa se razbježala. Baka me ubacila u kontejner sa smećem. Nakon što se konfuzija malo smirila, izvadila me iz smeća, prošunjala do Filozofskog fakulteta i onda nazad na Otoku.

To je otprilike ono čega se sjećam. Sva ostala sjećanja su kasnije kontaminirana brojnim TV prilozima i naknadnim rekonstrukcijama. Ono što nije kontaminirano jeste osjećaj napetosti, jeze u samu zoru rata u Sarajevu.

Tako je nekako i počeo rat. Već prvih dana postalo je jasno što znači „ona strana“. „Ova“ strana je skoro od prvog dana zasuta granatama, a među zgradama su odjekivali sporadični rafali Teritorijalne odbrane. Bio sam u „opkoljenom Sarajevu“ dva mjeseca rata. Dovoljno da osjetim što je to rat u Sarajevu, i kakav je to osjećao opkoljenosti.

Da si u Sarajevu proveo rat…

Nisam do sad pisao o svojim ratnim iskustvima. Ne smatram da su posebna, niti vrijedna pisanja. Pogotovo ne smatram da njima treba opterećivati sadašnjost. I mislim da je to ispravan stav. Isto mislim i nakon što sam napisao ovo iznad.

Ali ne misle svi tako. Naprotiv. Čini se da oni koji su ostali cijelo vrijeme u Sarajevu smatraju da cijeli svijet mora znati što su oni proživjeli. I ne samo znati, nego znati sve detalje, i ponavljati ih do kraja života i „širiti istinu“ gdje god ikad krenu. Dapače, „istina o Sarajevu“ mora biti zauvijek aktualna, mora se zauvijek obilježavati svaki dan opsade, mora se umnožavati, rekonstruirati, medijski reproducirati, filmski bilježiti i turistički promovirati.  I tako dok svijet ne „shvati što se zaista događalo u Sarajevu“. Kao da je nekog u svijetu briga…

Sjećanje na opsadu Sarajeva u posljednjih 20 godina su se umnožile do granice potpunog zagušenja komunikacijskih kanala. I danas određuju karakter većine tema o gradu i državi. Kroz cijelu godinu se nešto obilježava, na televiziji se emitiraju potresne i traumatične snimke iz rata.

Na portalima se smjenjuju teme o broju žrtava, danima opsade, tunelu spasa, muzejima opsade, priče o poginulim šehidima (to su oni urbani građani bez obzira na vjeru i naciju koji su branili grad) i preživjelim ratnicima koji su goloruki rastjerali šešeljovce, arkanovce, niške specijalce, 10.000 četnika i Četvrtu vojnu silu na svijetu. I pri tom se dobro zabavljali pričajući viceve i slušajući rock&roll.

Onima koji danas žele bilo kakvu društveno-političku funkciju u Sarajevu gleda se gdje su bili u ratu, a za bilo kakav kritički spomen promocije rata u Sarajevu, traži se debela kvalifikacija. Poput ove koju sam dao na početku teksta. Koja će naravno biti odbačena kao neadekvatna, jer „da si proveo cijeli rat u opsadi onda bi znao Istinu“.

Ne, nisam proveo cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, nego u opkoljenom Kiseljaku. Naravno, samo Sarajevo ima monopol nad opkoljenošću, i nitko više nije bio opkoljen, niti je bio u opasnosti. No, to nije tema.

Tema je mitologizacija ratnog Sarajeva i kontinuirano aktualiziranje ratnih trauma.

Ratna trauma je strašna. Proveo sam dva mjeseca u opkoljenom Sarajevu. I danas mi odjekuju detonacije, i danas čujem rafale. Bistro se sjećam prijateljice Nataše, djevojčice sa desetog kata kojoj je granata odbila nogu. Nose Natašu i za njom nogu.

Sjećam se gospođe koja je bila s nama u podrumu, pa otišla u stan da „prostre veš“. Sljedeće minute je pometena tenkovskom granatom. Sjećam se i opsesivnog  skupljanja gelera i podrumskih priča „gdje je zaustavljen prodor“.

Vidio sam i mrtve i ranjene. I mogu samo zamisliti kakva je trauma provesti cijeli rat u ratnoj zoni. Ali ništa, pa ni to, ne daje za pravo držati traumu aktualnom 20 godina! Trauma nikad ne završava, a ljudi imaju pravo zaboraviti. I danas je u medijima prisutna skoro svakodnevno.

Ako koji dan padne u zaborav, tu je uvijek barem neka izložba ratnih fotografija, tu je ekskluzivna izjava „dječaka iz ratnog spota“ ili „ponosne žene sa ratne fotografije“. Zlu ne trebalo, nađe se i neki britanski novinar ili francuski filozof koji traži da se „nikad ne zaboravi opkoljeno Sarajevo“. Dođe mi nekad da sprejem napišem na fasadi: „Ne oprostiti ali zaboraviti!“

Priča i pričanje o opkoljenom Sarajevu na dramatici dobiva u kombinaciji s mitom o Jugoslavenskoj idili koja je u svom najboljem izdanju egzistirala upravo u Sarajevu:

„U sretnom i bogatom jugoslavenskom društvu, Sarajevo je bilo najsretniji grad, najbogatije kulturne scene. Sarajevo je imalo najbolju školu rocka i humora. Grad je imao olimpijske igre koje su ga učinile svjetskom prijestolnicom sporta. Nisu postojale nikakve razlike među ljudima, svi su bili sretni i zadovoljni a Tito, najveći sin, najviše je volio upravo Sarajevo od svih gradova.“

Na ovaj način se ratna trauma dobiva sočan kontrast. Najstrašniji rat nakon najvećeg blagostanja. Kakva braća Grimm, kakav Disney, kakvi bakarači…

Ova jednostavna mitologija na dnevnoj bazi se ponavlja više od dvadeset godina. Uspješnost je razarajuća: Građani BiH, posebno Sarajeva, ogorčeni su sadašnjošću. Sve vide crno i besperspektivno. Od sadašnjosti im je crnja samo budućnost. Kao da ružnoj curi svaki dan govorite kako joj je majka bila lijepa.

Mediji su tu da traumu održavaju aktualnom, i odrede krivce za sumornu sadašnjost:  Zločinački srpski i kriminalni hrvatski nacionalisti. Za potrebe lažne multietničnosti, spomenu se  Vahabije i Fatmir Alispahić.

Rat kao (svako)dnevni događaj

I danas se sjećam mrtvih i ranjenih iz rata. Ne zato što sam ih mnogo vidio, nego zato što me mediji, iz Sarajeva prije svih, više od 20 godina svakodnevno podsjećaju. U glavi su mi sjećanja koja nisu moja. Što onda možemo pretpostaviti da se nalazi u glavama poslijeratnih generacija!?

Nedavna priča o Anti iz Mostara koji se trudi objasniti fiziološku razliku Hrvata i Bošnjaka izazvala je bujicu lažnog iznenađenja. Pa u Sarajevu sam od 2007. do danas bar 30 puta u ozbiljnom društvu čuo kako su „Srbi crnomanjasti jer su im Turci je….li majke!“.

Kakve sam gadosti čuo od znatno iskrenijih Srba, neću ni navoditi. Kod Hrvata se obično ističu neke etno-karakterne osobine naroda, ništa manje rasističke u biti. I sam nekima baratam, zgodne su za zbijanje šala u vremenu beznađa.  Bezazlene u diskursu odraslih, ali razarajuće u dječjoj i adolescentskoj pameti.

Ante je plod medijske slike kakva se servira. Ante je još i dobar s obzirom da bar ima priliku vidjeti sugrađane druge etničke skupine. U većina gradova BiH, uključujući i Sarajevo,  Antini vršnjaci nemaju priliku uživo  vidjeti pripadnike drugog naroda istog uzrasta.

Tu generaciju oblikuje dvadesetogodišnje repriziranje kadrova iz rata: Kadrovi Vijećnice u plamenu, zapaljivih metaka sa Jevrejskog groblja, gorućih Mome i Uzeira,  rešetanja civila kod Filozofskog, zapaljenih tramvaja kod Predsjedništva….

To su dramatični snimci koji se urezuju u pamćenje. I iznova tvore traumu koje kod poslijeratne generacije u suprotnom ne bi bilo. Iako s ratom nemaju veze, rat određuje i njih. Bez potrebe. A onda se čudimo kako se djeca ne druže, kako imaju predrasude jedni prema drugima.

Pa tinejdžeri u Sarajevu Srbe doživljavaju skoro isključivo kao neke šumske divljake s Trebevića koji samo čekaju na priliku da ponovo ruše grad, ili u boljem slučaju provociraju podizanjem „Krsta na Zlatištu“.

Koliko godina treba proći da rat u BiH prestane biti dnevni događaj u medijima!? Povucimo paralelu sa mitologizacijom  drugog svjetskog rata. I tog se perioda sjećam. Prije 1992. godine, dok sam išao u prva tri razreda osnovne škole, svakodnevno se u nekom obliku spominjao drugi svjetski rat, Titov narodnooslobodilački pokret. Polagali smo nekakve vijence, učili imena narodnih heroja, sve znali o fašistima i partizanima, pjevali partizanske pjesmice, mirno stajali na godišnjicu Titove smrti. Nama to ništa nije značilo.

Radili smo što nam se kaže. Kasnije sam shvatio da su isti osjećaj indiferentnosti imali i stariji đaci, pa čak i studenti. U biti, svi koji nisu živjeli u vrijeme drugog svjetskog rata. Ali to ne znači da nisu nosili traumu drugog svjetsko rata. Nosili su je u sebi u onoj mjeri u kojoj im je Jugoslavenska propaganda uspijevala nametnuti, kroz televiziju, novine i prije svega – film.

Pravac Potočari!

Je li to sudbina sadašnje propagande? Sprdaju li se danas djeca sa genocidom u Srebrenici? Nisam čuo, ali neću biti iznenađen kada čujem. Pa u Sarajevu je prije nekoliko godina momak ušao u tramvaj i vozaču rekao „pravac Potočari!“, imitirajući poznati snimak Ratka Mladića iz Srebrenice. Poneki smiješak, stidljivo negodovanje s kraja tramvaja i to je reakcija.

Zaista bi trebalo ispitati kako tinejdžeri doživljavaju protekli rat. Da ne daju društveno poželjne odgovore, nego iskrene. Koliko sam razumio, ponašaju se kao i tinejdžeri osamdesetih na spomen narodnooslobodilačke borbe.

Neki dan čitam status kolege s Facebooka, rođen 1996. godine u Sarajevu. Piše o stradanju Sarajeva, i u vlastitom napadu patetike nehotice piše kako „nikad neće zaboravit šta su mu (Oni s Trebevića, op.a.) uradili“. Naravno, neću ništa komentirati da ne bih povrijedio njegove vjerske, etničke, antifašističke, humanističke, ideološke i druge osjećaje.

Jer tko sam ja, koji nije proveo ni cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, da govorim koliko će tko, i kako žaliti za „ubijenom djecom Sarajeva“.

I nakon Zvornika Zvornik

Svi s pravom osuđuju ubojicu Nerdina Ibrića ali, koliko god to zvučalo paradoksalno, on je također u svom zločinu žrtva. Žrtva društveno političkih vrijednosti i države gdje ne postoji vladavina zakona, kao osnovnog temelja svakoga društva koje garantira opće dobro.

U današnjoj BiH vladavina zakona je apstraktan pojam. Po teoriji, da u jednoj zemlji postoji vladavina zakona, ona mora biti suverena, neovisnih institucija koje provode zakon, te razumno i društveno-korisnih podjela ovlasti koje će veličati građanske vrline. Bih ne zadovoljava niti jedan od ovih teorijskih pojmova.

Terorizam i politika

Prvo, BiH je sve samo ne suverena. Dok god u BiH postoji institucija OHR-a sa naddržavnim i diktatorskim ovlastima, BiH nije i nikada neće biti suverena država. Nemoguće je govoriti o suverenitetu u trenutku kada odluka jedne osobe utjelovljene u ulogu Visokog predstavnika vrijedi više od Ustava ili odluke Ustavnog suda. Dodatna poraznost ovakve situacije jeste Valentin Inzko, čovjek koji nas tragikomično svakom svojom pojavom veseli svojim floskulama i otkrivanjem tople vode.

Nakon ovog terorističkog čina Inzko poziva na suradnju svih institucija i građana ove zemlje, riječima: „Imamo organizirani kriminal. Zašto onda ne bismo imali i organiziranu politiku i organiziranu policiju i bolju suradnju među njima“. Nabraja kako je ovo treći teroristički čin koji nas upozorava kako „ova zemlja ili mora surađivati i ići naprijed ili će ići nazad“. Sve nas je utješio kako on zna da ovaj teroristički čin neće biti uvod u neke međunacionalne razmirice, jer on je ove godine obišao cijelu BiH, bio je i u Zvorniku gdje, kako on kaže „živi prava raja, neće oni jedni na druge“.

Ono što bi ovaj neradnik i mučitelj ljudske inteligencije morao znati jeste da napad na policijsku stanicu u Zvorniku nije treći u nizu terorističkih napada. On spominje napad na policijsku stanicu u Bugojnu i napad na američku ambasadu u Sarajevu. Međutim, teroristički opus u BiH je puno širi:

  • 1996. eksplozivne naprave su bačene na crkvene prostorije u Gračanici i Prozoru, a najrazorniji napad je bio na prostorije katoličke crkve u Bugojnu.
  • 1997. pred dolazak Pape Ivana Pavla II, dva napada na crkvene prostorije u Sarajevu, gdje je najveća aktivirana u blizini crkve Sv. Josipa na Marijin dvoru, a iste godine je pronađen eksploziv ispod mosta kojim je trebao prolaziti Papa.
  • 1997. u blizini MUP-a HNŽ-a u Mostaru eksplodirala autobomba sa ogromnom materijalnom štetom.
  • 1998. u dva različita napada u Travniku eksplozivnim napravama ubijena dvojica policajaca Anto Valjan i Perica Bilić.
  • 1999. eksplozivnom napravom izvršen atentat na Jozu Leutara.
  • 2002. ubijena povratnička obitelj Anđelić u Konjicu
  • 2008. eksplozivna naprava aktivirana u FIS-u Vitez

Ovo su samo slučajevi terorizma u kojima je očigledna suradnja i povezanost terorista sa političkim miljeom, jer za većinu slučajeva počinitelji nisu pronađeni, a u svim slučajevima ne poznaju se ni nalogodavci, niti pokrovitelji. I tu dolazimo do onoga drugog segmenta vladavine zakona koji ne postoji: neovisne institucije koje bi sprovodile zakon.

Cerić, Cikotić, Halilović…

Kako se može očekivati da će netko istraživati istinsku pozadinu terorističkih aktivnosti i stati u kraj terorizmu u zemlji u kojoj se efendija Cerić koji otvoreno podržava nauk vehabija („to su novi bosanski muslimani koji su preživjeli genocid i protive se aparthejdskom režimu i koji su spremni braniti svoju čast i slobodu“) može kandidirati za člana Predsjedništva?

Kako se može imati povjerenja u institucije u zemlji u kojoj Selmo Cikotić, ratni zapovjednik ABiH u Bugojnu, iz kojeg je protjerano oko 15000 Hrvata ne odgovara pred sudom za zločine, nego postaje ministar obrane.

Sefer Halilović, ratni general pod čijim zapovjedništvom su se dogodili zločini u Trusini, Uzdolu i Grabovici može postati ugledni parlamentarac i također kandidat za predsjedništvo. Ratni zapovjednik i osnivač odreda El Mujahid, Rasim Delić biva pokopan kao ratni heroj, po najvišim državnim i vojnim počastima, uz prijenos federalnih medija i uz prisutnost državnog vrha, kao da nije bilo zločina pod njegovim zapovjedništvom, kao da se ne radi o haškom osuđeniku.

Očekivati iskrenu borbu protiv terorizma u zemlji u kojoj zastupnik u Parlamentu Šemsudin Mehmedović traži raspravu na temu puštanja na slobodu Abu Hamze, glavnog logističara odreda El Mujahid i jednog od financijera prvih vehabijskih zajednica u BiH, kojeg se pored toga dovodi u vezu sa ponajvećim svjetskim teroristima?

Očekivati iskrenu borbu protiv terorizma u državi u kojoj informativnim medijima dominiraju teme poput „dvije škole pod jednim krovom“ a vijest o ravnatelju jedne mostarske  osnovne škola koji se fotografira sa strojnicama, dugim cijevima i učenike podučava tko su neprijatelji, a tko prijatelji Bosne ne bude niti spomenuta?

Vijest o psovanju antifašističke majke u Mostaru biva temom udarnih emisija i talk showova, sastajanja đuturuma iz Kruga 99 bivaju predmetom dnevnih i tjednih analiza, dok primjerice vijesti o napadu na imama Selvedina Beganovića iz Velike Kladuše zbog protivljenja regrutaciji mladića za rat u Siriji i vijesti kako europski stručnjaci iz domene nacionalne sigurnosti opominju da se problem islamističkog terorizma u BiH mora shvatiti ozbiljno, jer svi recentniji slučajevi terorizma u Svijetu (počevši od ubojstva novinara u Parizu, pa do uhićenja u Australiji) imaju poveznicu sa BiH, bivaju tretirane krajnje marginalistički, u rangu vijesti iz kulture.

Glave u pijesku

Činjenica da nitko otvoreno o ovome ne govori, te da se svakoga onoga tko se usudi otvoreno o ovim temama govoriti, stigmatizira kao nacionalistu i fašistu najbolje pokazuje kako ne postoji niti onaj treći segment vladavine zakona, a to je potenciranje dobrih građanskih vrlina. Mjerilo vrijednosti u suvremenoj BiH je stranačka pripadnost i odanost stranačkom vođi. Slušaj predsjednika stranke  da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji.

Dovoljno je pogledati kadrovska rješenja u izvršnoj vlasti, kao i nedavne sabore pojedinih stranaka koji su bili festivakumrovečke demokracije.

Hoće li smrt nedužnog policajca Dragana Đurića biti uzaludna ili ćemo napokon krenuti u BiH otvoreno razgovarati o društveno političkim anomalijama koje su dovele do njegove smrti.

Hoćemo li nastaviti zabijati glavu u pijesak ili ćemo početi trezveno i objektivno sagledavati stvari? Dežurni moralizatori koji se  zgražaju ovih dana i pozivaju na suradnju i dijalog po nekim svojim multi kulti patriotsko građanskim mjerilima, i to svoje zgražanje, kao i taj svoj dijalog mogu slobodno zavezati mačku o rep.

Teroristički čin u Zvorniku sigurno nije prvi, ni treći, a vrlo vjerojatno neće biti niti zadnji ukoliko se u BiH stvari ne krenu mijenjati od temelja. Preduvjet za bilo kakve promjene jeste uvođenje istinske vladavine zakona na iskrenim i realnim gabaritima.

Dok god su nam u BiH mjerilo pravde Inzkovo otkrivanje tople vode,  mjerilo patriotizma promoviranje neke sarajske povijesti, a mjerilo istine ono što nam prikazuju sarajevski mediji, u BiH nikada neće biti vladavine, još manje zakona, a ponajmanje Bosne i Hercegovine.

IAKO SE IZJASNIO KAO BOSANAC

Uz nacističke poruke Izraelcima, izviždan i reprezentativac BiH Ognjen Vranješ

Uz gaženje izraelske zastave čulo se i "Juden aufwiedershen"
Uz gaženje izraelske zastave čulo se i „Juden aufwiedershen“

Sportski uspjeh nogometne reprezentacije BiH protiv Izraela u drugi je plan stavilo ponašanje navijača. Iskaze antisemitizma prije i tijekom utakmice tnije osudio, ni iz Nogometnog saveza BiH, ni iz političkih struktura. Nepoštovanje države suparničkih igrača kao da nije bilo dovoljno, pa su upućene i uvrede na račun bh reprezentativca Ognjena Vranješa, samo zato što dolazi iz Republike Srpske, izvijestila je Federalna televizija.

Vranješ – jedan od rijektkih igrača iz RS

Ognjen Vranješ prije dvije godine postao je ljubimac navijača. Jedan je od rijetkih igrača iz Republike Srpske koji je pristao igrati pod zastavom BiH. A onda je zbog tetovaže koja je ličila na entitet koji je sastavni dio države BiH postao omražen kod pojedinih navijačkih skupina. Sporna tetovaža u međuvremenu je dovršena i sada je sat.

“Ognjene, zakasnio si, tvoj sat je otkucao”, stajalo je na navijačkom transparentu.

Ognjen Vranješ
Ognjen Vranješ

“Već sam poručio navijačima da moj sat još nije stao, tako da te neke stvari me uopće ne dotiču. Ja gledam da reprezentacija igra što bolje pa onda ja i nadam se da će tako biti ubuduće”, izjavio je Vranješ, koji se inače izjašnjava kao Bosanac.

Pojedini sportski novinari podržavaju poteze Bh. fanatikosa, koji stvaraju dodatni pritisak onima koji se, unatoč situaciji u zemlji, ipak odluče nositi dres BiH.

“Kao uzoran sportista što je bio i netko tko je bio ljubimac navijača, mora voditi računa o okolnostima i ambijentu. Ja ne bih volio da Ognjena obilježi ova gesta do kraja karijere, ali nitko nema pravo navijačima zabraniti da iznesu svoj sud, pogotovo zato jer su navijači radili i inicirali neke stvari i završile su dobro”, kaže Sinan Sinanović za FTV.

 “Jerusalem post” : Neprijateljski nastrojeni muslimanski navijači

Osim ovog događaja, pobjedu “Zmajeva” u Zenici obilježilo je još stvari koje nisu dio sporta. Navijači su povikivali političke parole i gazili zastavu Izraela.

Na stadionu se, osim poruka podrške Palestini, čulo i skandiranje “Juden aufwiedershen”, poruka koja asocira na nacističke zločine nad Židovima u Drugom svjetskom ratu. Izraelski mediji već su ovim detaljima posvetili pažnju.

“Jerusalem post” navodi da je komentar izraelskog napadača Bena Sahara o “neprijateljski nastrojenim muslimanskim navijačima”, koji je list prenio prije sinoćnjeg kvalifikacionog meča za Europsko prvenstvo u nogometu protiv reprezentacije BiH, prvo izazvao čuđenje, ali da “sve ukazuje na to da je ta zabrinutost imala osnova”.

Jedna fotografija objavljena na Facebooku prije utakmice prikazuje navijače BiH kako gaze po zastavi Izraela.

List navodi da su tijekom utakmice navijači uzvikivali “brojne antižidovskei slogane posvećene Palestini”.

Reprezentacija BiH pobijedila je Izrael rezultatom 3:1./HMS/