I nakon Zvornika Zvornik

Svi s pravom osuđuju ubojicu Nerdina Ibrića ali, koliko god to zvučalo paradoksalno, on je također u svom zločinu žrtva. Žrtva društveno političkih vrijednosti i države gdje ne postoji vladavina zakona, kao osnovnog temelja svakoga društva koje garantira opće dobro.

U današnjoj BiH vladavina zakona je apstraktan pojam. Po teoriji, da u jednoj zemlji postoji vladavina zakona, ona mora biti suverena, neovisnih institucija koje provode zakon, te razumno i društveno-korisnih podjela ovlasti koje će veličati građanske vrline. Bih ne zadovoljava niti jedan od ovih teorijskih pojmova.

Terorizam i politika

Prvo, BiH je sve samo ne suverena. Dok god u BiH postoji institucija OHR-a sa naddržavnim i diktatorskim ovlastima, BiH nije i nikada neće biti suverena država. Nemoguće je govoriti o suverenitetu u trenutku kada odluka jedne osobe utjelovljene u ulogu Visokog predstavnika vrijedi više od Ustava ili odluke Ustavnog suda. Dodatna poraznost ovakve situacije jeste Valentin Inzko, čovjek koji nas tragikomično svakom svojom pojavom veseli svojim floskulama i otkrivanjem tople vode.

Nakon ovog terorističkog čina Inzko poziva na suradnju svih institucija i građana ove zemlje, riječima: „Imamo organizirani kriminal. Zašto onda ne bismo imali i organiziranu politiku i organiziranu policiju i bolju suradnju među njima“. Nabraja kako je ovo treći teroristički čin koji nas upozorava kako „ova zemlja ili mora surađivati i ići naprijed ili će ići nazad“. Sve nas je utješio kako on zna da ovaj teroristički čin neće biti uvod u neke međunacionalne razmirice, jer on je ove godine obišao cijelu BiH, bio je i u Zvorniku gdje, kako on kaže „živi prava raja, neće oni jedni na druge“.

Ono što bi ovaj neradnik i mučitelj ljudske inteligencije morao znati jeste da napad na policijsku stanicu u Zvorniku nije treći u nizu terorističkih napada. On spominje napad na policijsku stanicu u Bugojnu i napad na američku ambasadu u Sarajevu. Međutim, teroristički opus u BiH je puno širi:

  • 1996. eksplozivne naprave su bačene na crkvene prostorije u Gračanici i Prozoru, a najrazorniji napad je bio na prostorije katoličke crkve u Bugojnu.
  • 1997. pred dolazak Pape Ivana Pavla II, dva napada na crkvene prostorije u Sarajevu, gdje je najveća aktivirana u blizini crkve Sv. Josipa na Marijin dvoru, a iste godine je pronađen eksploziv ispod mosta kojim je trebao prolaziti Papa.
  • 1997. u blizini MUP-a HNŽ-a u Mostaru eksplodirala autobomba sa ogromnom materijalnom štetom.
  • 1998. u dva različita napada u Travniku eksplozivnim napravama ubijena dvojica policajaca Anto Valjan i Perica Bilić.
  • 1999. eksplozivnom napravom izvršen atentat na Jozu Leutara.
  • 2002. ubijena povratnička obitelj Anđelić u Konjicu
  • 2008. eksplozivna naprava aktivirana u FIS-u Vitez

Ovo su samo slučajevi terorizma u kojima je očigledna suradnja i povezanost terorista sa političkim miljeom, jer za većinu slučajeva počinitelji nisu pronađeni, a u svim slučajevima ne poznaju se ni nalogodavci, niti pokrovitelji. I tu dolazimo do onoga drugog segmenta vladavine zakona koji ne postoji: neovisne institucije koje bi sprovodile zakon.

Cerić, Cikotić, Halilović…

Kako se može očekivati da će netko istraživati istinsku pozadinu terorističkih aktivnosti i stati u kraj terorizmu u zemlji u kojoj se efendija Cerić koji otvoreno podržava nauk vehabija („to su novi bosanski muslimani koji su preživjeli genocid i protive se aparthejdskom režimu i koji su spremni braniti svoju čast i slobodu“) može kandidirati za člana Predsjedništva?

Kako se može imati povjerenja u institucije u zemlji u kojoj Selmo Cikotić, ratni zapovjednik ABiH u Bugojnu, iz kojeg je protjerano oko 15000 Hrvata ne odgovara pred sudom za zločine, nego postaje ministar obrane.

Sefer Halilović, ratni general pod čijim zapovjedništvom su se dogodili zločini u Trusini, Uzdolu i Grabovici može postati ugledni parlamentarac i također kandidat za predsjedništvo. Ratni zapovjednik i osnivač odreda El Mujahid, Rasim Delić biva pokopan kao ratni heroj, po najvišim državnim i vojnim počastima, uz prijenos federalnih medija i uz prisutnost državnog vrha, kao da nije bilo zločina pod njegovim zapovjedništvom, kao da se ne radi o haškom osuđeniku.

Očekivati iskrenu borbu protiv terorizma u zemlji u kojoj zastupnik u Parlamentu Šemsudin Mehmedović traži raspravu na temu puštanja na slobodu Abu Hamze, glavnog logističara odreda El Mujahid i jednog od financijera prvih vehabijskih zajednica u BiH, kojeg se pored toga dovodi u vezu sa ponajvećim svjetskim teroristima?

Očekivati iskrenu borbu protiv terorizma u državi u kojoj informativnim medijima dominiraju teme poput „dvije škole pod jednim krovom“ a vijest o ravnatelju jedne mostarske  osnovne škola koji se fotografira sa strojnicama, dugim cijevima i učenike podučava tko su neprijatelji, a tko prijatelji Bosne ne bude niti spomenuta?

Vijest o psovanju antifašističke majke u Mostaru biva temom udarnih emisija i talk showova, sastajanja đuturuma iz Kruga 99 bivaju predmetom dnevnih i tjednih analiza, dok primjerice vijesti o napadu na imama Selvedina Beganovića iz Velike Kladuše zbog protivljenja regrutaciji mladića za rat u Siriji i vijesti kako europski stručnjaci iz domene nacionalne sigurnosti opominju da se problem islamističkog terorizma u BiH mora shvatiti ozbiljno, jer svi recentniji slučajevi terorizma u Svijetu (počevši od ubojstva novinara u Parizu, pa do uhićenja u Australiji) imaju poveznicu sa BiH, bivaju tretirane krajnje marginalistički, u rangu vijesti iz kulture.

Glave u pijesku

Činjenica da nitko otvoreno o ovome ne govori, te da se svakoga onoga tko se usudi otvoreno o ovim temama govoriti, stigmatizira kao nacionalistu i fašistu najbolje pokazuje kako ne postoji niti onaj treći segment vladavine zakona, a to je potenciranje dobrih građanskih vrlina. Mjerilo vrijednosti u suvremenoj BiH je stranačka pripadnost i odanost stranačkom vođi. Slušaj predsjednika stranke  da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji.

Dovoljno je pogledati kadrovska rješenja u izvršnoj vlasti, kao i nedavne sabore pojedinih stranaka koji su bili festivakumrovečke demokracije.

Hoće li smrt nedužnog policajca Dragana Đurića biti uzaludna ili ćemo napokon krenuti u BiH otvoreno razgovarati o društveno političkim anomalijama koje su dovele do njegove smrti.

Hoćemo li nastaviti zabijati glavu u pijesak ili ćemo početi trezveno i objektivno sagledavati stvari? Dežurni moralizatori koji se  zgražaju ovih dana i pozivaju na suradnju i dijalog po nekim svojim multi kulti patriotsko građanskim mjerilima, i to svoje zgražanje, kao i taj svoj dijalog mogu slobodno zavezati mačku o rep.

Teroristički čin u Zvorniku sigurno nije prvi, ni treći, a vrlo vjerojatno neće biti niti zadnji ukoliko se u BiH stvari ne krenu mijenjati od temelja. Preduvjet za bilo kakve promjene jeste uvođenje istinske vladavine zakona na iskrenim i realnim gabaritima.

Dok god su nam u BiH mjerilo pravde Inzkovo otkrivanje tople vode,  mjerilo patriotizma promoviranje neke sarajske povijesti, a mjerilo istine ono što nam prikazuju sarajevski mediji, u BiH nikada neće biti vladavine, još manje zakona, a ponajmanje Bosne i Hercegovine.

Advertisements

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden / Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden / Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden / Ändern )

Google+ Foto

Du kommentierst mit Deinem Google+-Konto. Abmelden / Ändern )

Verbinde mit %s