Njegovo ime je Slobodan Stojanović…
Imao je samo jedanaest godina kada su ga, jedne duboke junske noći 1992. godine, roditelji šapatom probudili i rukom mu dali znak da je vreme da krenu.
Njegovo ime je Slobodan Stojanović…
Imao je samo jedanaest godina kada su ga, jedne duboke junske noći 1992. godine, roditelji šapatom probudili i rukom mu dali znak da je vreme da krenu.
U zbeg. U beg pred smrću. Zoru nisu smeli da dočekaju u svojoj kući, u svom selu Donja Kamenica, u bratunačko-zvorničkom kraju. Razuzdano i krvoločno zlo se spremalo da u to svoje uobičajeno “radno vreme” dođe po njih. Kao što je prethodnih zora dolazilo po druge seljane srpske vere i nacije…
Iskradali su se na prstima, pognuti, u strahu da ne nagaze na neku granu i sve ostalo što od sebe zvuk daje. Plašili su se vlastitog kašlja… Čuo se samo pseći lavež, selo je čvrsto spavalo, i zlo u njemu.
Na tom putu između života i smrti, minuti su sati a metri kilometri, srce je u grlu a usta u stomaku…
Počelo je već da svanjiva kada su Stojanovići stigli na sigurno. Dočekaše ih raširene ruke, suze radosnice, toplo mleko… A onda sve nadjača Slobodanov jauk: shvatio je da sa sobom nisu poveli njegovog psa miljenika. Ostao je vezan u dvorištu…
Dečak je bio neutešan, molio je roditelje da ga puste da se vrati po psa. Naravno, nije dolazilo u obzir da mu to dopuste, jer su se svojim očima uverili da zlo kojem su pobegli nema milosti ni za decu.
Slobodan je bio uporan, ali i njegovi roditelji
još odlučniji. Te prve noći u sigurnosti, nisu oka sklopili slušajući njegove jecaje. Nije sebi mogao da oprosti što je izdao onoga ko ne bi njega nikada izdao.
A sutradan, pre doručka, dečak se iznenada zatrča prema napuštenoj kući. Po svoju kucu. Otac i majka su uzalud trčali za njim, nisu uspeli da ga sustignu i zaustave…
Utrčao je pravo u ruke onima koji su i po Donjoj Kamenici ubijali i uništavali sve srpsko…
Albanka Elfeta Veseli, iz istog sela, poznavala je Slobodana, naravno. Imala je tog dana pune 32 godine, ali i morbidnu potrebu da i ritualnim iživljavanjem nad 11-godišnjim komšijom “škijom” utoli mržnju. Dokazujući se pred lokalnim Alahovim ratnicima.
Zverski ga je mučila pred svima! Svukla je sa njega odeću i obuću, i uzela nož…
Kada su godinu dana kasnije iz zemlje izvadili Slobodanovo beživotno telo, prizor je bio užasan… Stomak mu je bio rasečen u obliku kvadrata, videli su se unutrašnji organi… Rasekotine po glavi… Noge polomljene…
Žena-monstrum tek na kraju je pucala iz neposredne blizine pravo u slepoočnicu: metak je prošao levu čeonu kost i izašao kroz desnu…
Njegovo ime je Slobodan Stojanović…
Njegova ljubav i odanost psu miljeniku, bila je jača od straha za vlastiti život… Jednako, kao i njegova griža savesti što je u brizi za vlastiti život, i svojoj i roditeljskoj, zaboravio vernu kucu…
Zverski je mučen i ubijen samo zato što je bio “škija”. A za komšije muslimane – “vlašće”.
Njegovo ime je Slobodan Stojanović…
Ime za ono najbolje u ljudskoj duši i srcu.
Desanka Stojanovic. Majka od malog Slobodana, koji je 1992. masakriran u Donjoj Kamenici, 2006. umrla od tuge za sinom